Ćerka ubijenog srpskog novinara Slavka Ćuruvije o svojoj 27-godišnjoj borbi za pravdu

Slavko Ćuruvija, vlasnik prvog privatnog dnevnog lista u Srbiji, „Dnevnog telegrafa“, ubijen je 11. aprila 1999. godine ispred svoje kuće u Beogradu. Nakon višedecenijske borbe za odgovornost, slučaj je dostigao prekretnicu u februaru 2024. godine, kada je Apelacioni sud u Beogradu doneo pravosnažnu oslobađajuću presudu za četvoricu bivših pripadnika državne bezbednosti iz vremena Slobodana Miloševića, koji su prethodno bili proglašeni krivim za ubistvo. Iako je Vrhovni sud Srbije u januaru 2026. godine utvrdio da je ova oslobađajuća presuda zasnovana na „ozbiljnim povredama zakona“ i pogrešno predstavljenim dokazima, presuda ostaje pravno obavezujuća zbog procesnih zaštita. Danas je ovaj slučaj zaustavljen u stanju potpune nekažnjivosti.

Vesti
Podeli članak:
Jelena Ćuruvija
Foto: Marko Risović - SĆF

U ovom intervjuu za CPJ, Ćuruvijina ćerka Jelena Ćuruvija govori o trenutnom stanju svoje borbe za pravdu, poruci koju ubistvo njenog oca šalje srpskim novinarima danas i svojim „pravnim akrobacijama“ u potrazi za pravdom u Srbiji i na evropskom nivou.

Intervju je uređen radi dužine i jasnoće.

Kada biste danas nekoj mladoj osobi pričali o svom ocu, šta biste želeli da zna o njemu kao novinaru?

Jelena Ćuruvija: Moja ćerka sada ima 11 godina i želim da je na neki način upoznam sa njenim dedom. Kada razgovaram sa njom, kažem joj da je njen deda bio veoma hrabar čovek koji je svoj posao radio sa tolikom strašću, poštenjem i posvećenošću da nije želeo da pravi nikakve kompromise. Mislim da je bio retka osoba — nije ih bilo mnogo ni tada, a sada ih je još manje. Bio je strastven u insistiranju na pravdi.

Koliko mislite da je slučaj njegovog ubistva promenio Srbiju?

On je bio poslednji svetionik slobodnog novinarstva u Srbiji, ili čak pionir, jer su njegove novine bile prve privatne novine u zemlji i za veoma kratko vreme imale su najveći tiraž u tadašnjoj Srbiji. Njegovo ubistvo poslalo je poruku da u Srbiji ne može biti slobodnog novinarstva, da ne može biti slobodnog mišljenja i slobode govora, i da će ljudi koji insistiraju na tome biti kažnjeni. Bio je to početak uništavanja slobodnog novinarstva i mogu da kažem da je ono što se sada dešava u Srbiji zapravo posledica ubistva mog oca.

Da li to znači da bi Srbija bila potpuno drugačija zemlja da je vaš otac danas glavni urednik?

Da je moj otac živ, slika Srbije bila bi zaista drugačija. Bio bi glasan kao što je bio tada i sigurna sam da stanje u medijima ne bi bilo ovako katastrofalno. Da nije ubijen, ne mislim da bi Zoran Đinđić (proevropski premijer Srbije od 2001. do njegovog ubistva 2003. godine, bio ubijen) a možda se ne bi dogodila ni druga važna politička ubistva. Srbija bi izgledala potpuno drugačije nego danas.

Kada se osvrnete na ovih 27 godina, da li ste imali nadu da će slučaj biti rešen? Da li ste verovali da će Srbija doći do presude?

U početku nisam, moram da priznam. Prvih 13 godina apsolutno se ništa nije dešavalo u vezi sa rešavanjem ubistva mog oca. Zatim je, iznenađujuće, na početku vladavine predsednika Aleksandra Vučića, Vlada formirala posebnu komisiju, a ljudi koji su kasnije osumnjičeni za ubistvo mog oca bili su uhapšeni. To je ukazivalo na to da postoji politička odluka da se ubistvo reši, pa sam imala veru. Prva presuda bila je osuđujuća i mislila sam da će se stvar završiti kako treba.

Kako ste se osećali kada je doneta pravosnažna oslobađajuća presuda? Da li ste je očekivali?

Dobijali smo informacije oko šest meseci pre nego što smo zvanično dobili presudu da će odluka biti oslobađajuća, tako da sam imala vremena da se emotivno pripremim. Ali to je svakako bio šok.

U jednom ranijem intervjuu, svoje trenutne napore nazvali ste „maratonom“. Šta sada možete da uradite kako biste sačuvali sećanje na njega?

Imam fondaciju posvećenu njegovom sećanju i trudimo se da svi mladi ljudi u Srbiji mogu da nauče ko je bio moj otac. Dodatno radimo i sa međunarodnom zajednicom koja se bavi slobodom medija. I uz određene pravne akrobacije, sada smo u fazi iscrpljivanja svih pravnih mogućnosti da dođemo do pravde ovde u Srbiji, pre nego što slučaj iznesemo pred Evropski sud za ljudska prava.

Šta mislite o trenutnim pretnjama sa kojima se danas suočavaju srpski novinari?

Nekažnjivost u slučaju mog oca poslala je jasnu poruku novinarima i građanima u Srbiji da mogu da se suoče sa ozbiljnim posledicama ako insistiraju na izražavanju svojih stavova, a novinarima ako insistiraju na objektivnom izveštavanju. Ovakva vrsta targetiranja je manje-više realnost za sve novinare danas koji pokušavaju da rade svoj posao kako treba. Ipak, verujem da danas postoji veća vidljivost, kao i više jedinstva i solidarnosti među novinarima nego što je bilo devedesetih godina.

Na ličnom nivou, kako ste izdržali ovo 27-godišnje putovanje?

Taj put je za mene bio veoma emotivno intenzivan. Ali dobra stvar koja se dogodila, ako u ovom slučaju uopšte ima nečeg dobrog, jeste to što sam izgradila čitavu zajednicu ljudi kojima je ovaj slučaj važan iz istih razloga iz kojih je važan i meni. Danas imam isto godina koliko je moj otac imao kada je ubijen i kažem ono što je on govorio: „Pobedićemo jer smo lepi i pametni.“

Izvor: CPJ

Povezani članci