Teodora Šulj (Zoomer): Novinarke i novinare nema ko da štiti

“Kad nam se približio pripadnik Žandarmerije, nekoliko puta sam ponovila da sam novinarka, a on je grubim tonom rekao: ‘Šta snimaš?’ i udario me po ruci i telefonu”

Vesti
Podeli članak:
novinari, mediji
Pixabay / Engin_Akyurt

Protesti u Beogradu tokom leta 2024. godine bili su obeleženi tenzijama, čestim sukobima sa policijom i brojnim incidentima. U takvom okruženju, novinari i novinarke koji su izveštavali sa ulica suočavali su se ne samo sa fizičkim i logističkim preprekama, već i sa direktnim napadima od strane onih koji bi trebalo da garantuju javni red i bezbednost. Među njima je i novinarka portala ZOOMER Teodora Šulj, koja se u noći 13. avgusta u centru Beograda našla na meti pripadnika Žandarmerije.

Vidno obeležena žutim PRESS prslukom i novinarskom akreditacijom, Teodora je prišla da dokumentuje trenutak kada je policija brutalno privodila jednog demonstranta u Ulici kralja Milana. Uprkos njenom jasnom predstavljanju i ponavljanju da je novinarka, policajac joj je grubo prišao, obratio se rečima: “Šta snimaš?” i udario ju je po ruci i telefonu nastojeći da je spreči da zabeleži hapšenje. Taj trenutak bio je jasna poruka da čak i novinari i novinarke, radeći u javnom interesu i u skladu sa zakonom, nisu zaštićeni od strane organa javnog reda i mira.

VREME”: Možete li opisati šta se tačno dogodilo tog dana?

TEODORA ŠULJ: Izveštavala sam sa protesta u Beogradu 13. avgusta i pratila sam grupu demonstranata koja se nalazila u centru grada. Sećam se da sam sve vreme kontaktirala sa urednikom i dvoje kolega koji su takođe bili na terenu i da jedino u centru Beograda u tom trenutku nije došlo do sukoba policije i demonstranata. Oko 23 časa došlo je do prvih naleta policije na demonstrante. U drugom ili trećem naletu policajaca u Ulici kralja Milana, policija je počela da udara čoveka pendrecima i bacila ga na pod. Reporterka “Mašine” Ana Milosavljević i ja počele smo da se približavamo policajcima i čoveku na zemlji kako bismo snimile šta se dešava. Kad nam se približio pripadnik Žandarmerije, nekoliko puta sam ponovila da sam novinarka, a on je grubim tonom rekao: “Šta snimaš?” Udario me je po ruci i telefonu. I pre toga bila sam vrlo uznemirena pošto je ovo bio prvi put da sam izbliza videla nasilje policije. Međutim, znala sam da imam pravo da snimam. Nakon što me je udario po ruci, pitala sam ga uznemireno: “Zašto me udaraš?”. Nije imao odgovor i vrlo brzo se udaljio od mene i koleginice.

Da li ste u tom trenutku jasno pokazali da ste novinarka?

Da – na sebi sam imala žuti PRESS prsluk bez kojeg ne izlazim na proteste poslednjih meseci. Uz to sam imala i svoju ZOOMER novinarsku akreditaciju okačenu oko vrata na kojoj se nalaze moje ime i prezime. Takođe sam više puta glasno ponovila da sam novinarka, ali se policajac ni u jednom trenutku nije zaustavio.

Kako su policajci reagovali kada su shvatili da ste novinarka?

Nije mi uopšte jasno da li je policajac krenuo ka meni znajući ili ne da sam novinarka. Nosila sam vidno obeleženi prsluk, imala legitimaciju, i uz to sam više puta ponovila da sam novinarka. Ono što je on video kao problem bilo je to što ja snimam hapšenje i prethodno pendrečenje čoveka.

Kako je reagovala vaša redakcija i kolege nakon incidenta i da li je bilo reakcija novinarskih udruženja i međunarodnih organizacija?

Moj urednik je još te večeri javio NUNS u šta se dogodilo. Pritom je iste večeri napadnuta i koleginica iz ZOOMER-a koja je u tom trenutku izveštavala sa protesta u Novom Sadu. Kada sam im poslala snimak, članovi redakcije i urednik su mi rekli da se pazim i da se ukoliko se ne osećam spremno da nastavim sa izveštavanjem, sklonim sa ulice. Sledećeg dana NUNS je objavio saopštenje u kojem su se, između ostalih, osuđeni napadi na koleginicu i mene.

Šta ovakav slučaj govori o bezbednosti novinarki u Srbiji?

Najstrašnija spoznaja za mene je da su novinarke i novinari u potpunosti nezaštićeni – kako od sistema, tako i od organa reda koji bi trebalo da nam omoguće da nesmetano obavljamo svoj posao. Međutim, oni nas sami ometaju u obavljanju posla. Čak i napadaju zbog onoga što radimo – barem nas koji nezavisno i sa integritetom obavljamo novinarski posao u javnom interesu. Zbog toga bi, prema mom mišljenju, morali dobiti srazmernu zaštitu – da novinari i novinarke zvanično dobiju status službenog lica. Dakle, smatram da je neophodna zakonska reforma jer bi nas jedino ona možda zaštitila od potencijalnih napada.

Izvor: Vreme

Povezani članci