Medijska savetnica predsednika u misiji uništavanja ugleda cele jedne profesije, koju su već razorili
Zašto je Suzana Vasiljević ispričala da su svojevremeno ona i tim BBC pravili lažne vesti, kako bi što duže ostali na crnogorskom primorju? Kakvi novinari to uopšte dozvole sebi? I šta je medijska savetnica u stvari htela da nam kaže?

Piše: Tamara Skrozza
Da je neko drugi na mestu Suzane Vasiljević, taj bi sasvim sigurno ćutao o lažima koje je svojevremeno širio da bi se malo brčkao na Svetom Stefanu. Sramota bi ga bilo.
Ona je, naime, gostujući na jednoj televiziji, priznala da je 2000. godine, u vreme kada je radila za BBC, zajedno sa svojim timom, izmislila rat u Crnoj Gori da bi tri meseca boravili na Svetom Stefanu.
To nije novinarska greška, zabluda, proklizavanje kakvo se dešava svakom. Ne, ovde je reč o svesnom ogrešenju o temeljne standarde profesije radi ličnog ćara, a po cenu nanošenja štete čitavim narodima. Reč je, ukratko – o zlu.
Zamenica urednika Srbije
Da je neko drugi na mestu Suzane Vasiljević, taj bi se posle letovanja na Svetom Stefanu pokrio ušima i promenio profesiju. Obraz mu ne bi dozvolio da se ikada više primakne medijima, da bude bilo čiji medijski savetnik, a najmanje savetnik predsednika jedne države – i to moćan savetnik, takoreći zamenik urednika Srbije.
Ovako, pošto je na mestu Suzane Vasiljević upravo Suzana Vasiljević, jedna bruka i sramota predstavlja se kao uobičajena praksa novinara – kao nešto što novinari redovno rade. A činjenica je da je mali broj novinara uopšte čuo za ovakav skandal, da bi retko ko čak i među najgorima uradio tako nešto, da je to za novinare, kakvi god oni bili, nešto neprihvatljivo, nedopustivo i nezamislivo.
I tu zapravo dolazimo do najvećeg problema. Nije stvar samo u tome što je žena koja je otvoreno lagala sada na mestu koje nikako ne bi smela da zauzima, već u tome što ta žena tu laž očigledno ne vidi kao nešto loše. Nije se zacrvenela, nije je bilo sramota. Izgovorila je priču kao nešto sasvim normalno, kao doživljaj s neke davne ekskurzije.
Bilo bi ipak naivno da sve to posmatramo tek kao nečiju uspomenu. Imajući u vidu dramaturgiju s Andrićevog venca, kao i modus operandi glavne junakinje ove storije, nesumnjivi su – predumišljaj i poruka. Ovaj put, ne suviše složena.
Ne verujte novinarima, vređajte ih, blatite, udarite
Nije ništa novo da pojedini novinari ponekad lažu. Nije novo ni da neki novinari uvek lažu. Međutim, poruka koju je Suzana Vasiljević poslala trebalo bi da bude da svi novinari uvek lažu – jer, ako je lagao veliki BBC, teško da se neko uzdržava od toga.
Medijska savetnica na taj način dodatno devastira ionako devastirani ugled profesije. Sve novinare stavlja u isti koš, normalizuje laž kao deo novinarskog posla i u očima nenovinarskog sveta stvara sliku da novinarima ne treba verovati, jer svaki novinar kreira laži kako bi ležao na plaži/kupio jaknu/adaptirao kupatilo. Ne verujte im kada pišu o kriminalu. Ne verujte im kada izveštavaju o Šefu. Jednostavno, ne verujte. Vređajte ih, blatite, udarite. Zaslužili su.
Zato priča o Svetom Stefanu daleko nadilazi ličnu anegdotu i prerasta u nešto jezivo štetno za čitavu medijsku zajednicu u Srbiji. Istu onu koju su Suzana Vasiljević i Aleksandar Vučić nebrojeno puta ponizili, izvređali, prevarili, pogazili, koju su za proteklih 12 godina smrvili i obezvredili.
I kao da im nije bilo dosta.
Izvor: Cenzolovka